Język zachodniogermański, który pojawił się w Anglii w średniowieczu, a w XXI wieku (15 AH), w wyniku globalizacji, stał się szeroko rozpowszechnionym językiem międzynarodowym. Jest to największy język na świecie pod względem liczby native speakerów i trzeci co do wielkości język na świecie pod względem liczby native speakerów po chińskim standardowym i hiszpańskim. Obecnie szacuje się, że po angielsku jest ponad dwa miliardy osób. Rozprzestrzenianie się nowoczesnego języka angielskiego na świecie rozpoczęło się w XVII wieku w wyniku globalnych wpływów Imperium Brytyjskiego, a później Stanów Zjednoczonych Ameryki. Angielski jest pierwszym językiem obcym w wielu krajach arabskich, zwłaszcza w arabskich krajach Maszreku, natomiast w krajach Maghrebu jest drugim po francuskim językiem obcym. Angielski, wbrew temu, co wielu uważa, nie wywodzi się z języka łacińskiego, ale jest jednym z języków germańskich, jak np. niemiecki. Wszystkie te języki należą do rodziny języków indoeuropejskich.
Najveći događaj koji je engleski jezik približio onome što je danas fonetski jeste velika fonemska promena, koja je započela na jugu britanskog ostrva početkom 15. veka nove ere, a postepeno nastavila da uključuje sve engleske dijalekte do 18. veka. Ova fonetska promjena uglavnom je uključivala duge samoglasnike (slova plime) koje je učinio mekim. Na primjer, riječ "usta" se prvobitno čitala kao "moljac", pa je postala zbog velike fonetske promjene i do sada glasi "moljac". Isto tako, riječ “vrijeme” (vrijeme, vrijeme) koja je čitala /tim/ i postala čitana /tim/. Ovaj događaj se smatra najistaknutijom karakteristikom modernog engleskog u nastajanju, i to je naziv faze engleskog jezika koja je pratila srednji engleski. Najvažnija književna djela ovog perioda komponovao je Shakespeare, kojem se ponekad pripisuje engleski jezik, a naziva se Shakespeareovim jezikom, te prijevod Biblije na engleski, koji je kralj James naredio da se završi. Ime “James” ovdje j